Pojavom koronavirusa odnosno bolesti COVID-19, države diljem svijeta odnosno njihove izvršne vlasti  drugačije su reagirale, a sve (ili barem većina) s istim navodnim ciljem – zaštitom ljudskih života. Kako ćemo prvo komentirati vlastito dvorište, a tek onda komentirati tuđe, u tekstu ću se osvrnuti na reakciju Republike Hrvatske na aktualnu pandemiju. No, na malo drugačiji način nego li smo navikli na Liberalu. Ne na ekonomski već ponajprije pravni. Naravno, laički u najvišoj mjeri.

Svjedoci smo zadiranja države u naša (Ustavom, zakonom, podzakonskim aktima, Deklaracijama..) temeljna prava i slobode, a sve pod krinkom nekakve zaštite države za brigu zdravlja svojih građana?
Moram priznati kako nisam naišao na pravni akt kojim se država obvezuje brinuti o zdravlju „njenog građanina“. Kada ste kao mali pali s bicikla je li Vam pomogla država ili Vaši roditelji, djedovi, bake..? Ipak Vam je i tada trebala zajamčena zdravstvena skrb, no nekako sumnjam da Vam je ista bila pružena od države već ipak od Vaših bližnjih. Što se ozbiljnih ozljeda i bolesti tiče, to su činili, i dalje čine liječnici i ostalo osoblje plaćeno za pružanje svojih medicinskih usluga.

Je li pravno legalno i legitimno moguće da smo u 2020. godini u Republici Hrvatskoj, za vrijeme ustavnog slobodnog tržišta (barem na papiru..), demokracije, gospodarskih, kulturnih, i ostalih sloboda i prava, doživjeli nešto što se doživljavalo u autoritativnim, diktatorskim državama poput zabrane rada, zabrane kretanja, zabrane okupljanja pa smo čak došli i do ideje praćenja putem mobilnih uređaja? Postoji li granica? Zar je moguće da ne vrijedi ni izreka „Qui suo iure utitur, neminem laedit“ odnosno „Nikoga ne vrijeđa onaj tko koristi svoje pravo? Poput recimo ustavno zajamčenog prava na rad?

Odgovor je kratak i jasan – moguće je. Evo i kako.
Naime, Vlada Republike Hrvatske kao izvršna vlast je pojavom koronavirusa, a radi famozne već krinke zaštite zdravlja, odlučila donijeti Novelu Zakona o sustavu civilne zaštite. Novela označava dodatak teksta odnosno izmjena i dopuna pojedinom zakonu, ovdje konkretno Zakonu o sustavu civilne zaštite. Vlada nije proglasila niti stanje prirodne nepogode, niti stanje katastrofe, već je novelirala Zakon o sustavu civilne zaštite na način da je uvela novo stanje „nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu.“

Postavlja se pitanje čemu ta Novela zakona kojom se dodaje nova definicija stanja u kojem se nalazimo, budući se isto stanje moglo protumačiti kroz članak 17. Ustava Republike Hrvatske koji glasi:

„U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Hrvatski sabor ne može sastati, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike.“

Ukoliko nećemo odlaziti u teorije zavjere, virus je još uvijek prirodna nepogoda.

Odgovor je veoma jednostavan. Kako bi se izbjegla dvotrećinska većina svih zastupnika nužna za uvođenje prirodne nepogode opisane u članku 17.Ustava bilo je potrebno zakonom definirati novo stanje te zakonom ograničiti slobode i prava, a sve sukladno članku 16. Ustava Republike Hrvatske koji glasi:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Naime, riječi „samo zakonom“ ne označavaju dvotrećinsku većinu u Saboru nego običnu većinu, a koju vladajuća većina ima. Odnosno, mjere Civilnog stožera su time postale ne samo zakonite već i ono potencijalno najopasnije, sukladne Ustavu Republike Hrvatske.

Kako bih Vam lakše dočarao što se točno dogodilo nacrtao sam grafički prikaz, prikazan ispod.

Pojednostavljeni grafički prikaz legalnog ograničavanja sloboda i prava građana u RH

Rezultat je jasan. Kako bi se izbjegao rizik ne ostvarivanja dvotrećinske većine svih zastupnika u zakonodavnom tijelu (Saboru) te kako bi se ubrzao proces donošenja kontroverznih mjera Civilnog stožera, izvršna vlast je iskoristila prostor u članku 16. Ustava, te Ustavom propisanom običnom većinom, otvorila  Pandorinu kutiju moći diktatora sukladno pozitivno pravnim propisima te koja trenutno omogućava vladajućoj većini da ograničava slobode i prava do krajnjih granica. Naravno, radi zaštite i dobrobiti svih nas.

Mišljenja sam kako prava i slobode još uvijek ne poznaju, teniskim rječnikom „ATP rankingu listu“ na kojoj bi se jasno vidjelo koje je pravo (ili sloboda) iznad drugog odnosno koje „više vrijedi na tržištu“, upravo iz razloga što su sva jednaka, i jedno nije iznad drugog. Pravo na rad(čl.55), pravo na zaradu kojom možemo osigurati sebi i obitelji slobodan život(čl.56), pravo kretanja(čl.32), kao i ostala gospodarska, socijalna, kulturna prava su jednaka s pravom na zdravstvenu zaštitu, a sve s ciljem jednakog, slobodnog društva. Ništa nije apsolutno, a kamo li u pravu. Sva spomenuta prava (osim onog trenutno apsolutnog, prava na zdravstvenu zaštitu) su trenutno ograničena čime se postavlja pitanje kako da onda građanin ostvari npr. pravo na zaradu, jer mu upravo država isto ne omogućava zbog većeg, apsolutnog prava. Prava radi zaštite zdravlja građanina.  Ne zaboravite, najveće pravo, najveća nepravda. A, ako baš hoćete, i kada se u pojedinim sukobima prava razmatra koje je pravo „jače“  to svakako nije ovlast izvršne vlasti (kod nas Vlade), već sudbene, dakle sudova.

 

Zamislite sljedeći scenariji donošenja gotovo istih mjera, no povodom druge „zaštite građana.“ Taj zamišljeni put, zamišljena Vlada Republike Hrvatske bi mjere ograničavanja prava i sloboda donijela radi „zaštite javnog morala.“ Da, Ustav u članku 16. dozvoljava da se slobode i prava zakonom ograniče radi zaštite i „javnog morala“, ne samo radi zdravlja. Zna li itko pravnu definiciju javnog morala? Ne zna. Osim naravno, vladajućih (i bivših i trenutnih u budućih). U tom našem zamišljenom slučaju Vlada RH mogla bi zabraniti rad poduzetnika nedjeljom radi „zaštite javnog morala“, iako je i „pravo na rad“ ustavno zaštićeno pravo.

Pojednostavljeno rečeno, vladajući procijene da je x pravo suprotno „javnom moralu“ (što god to je, ja osobno ne znam definiciju morala, a kamo li javnog), donesu „mjere“ te ga ograniče odnosno „suspendiraju“. Ne znam za vas, ali ovo je jako, jako zabrinjavajuća činjenica. Nemojte se čuditi ukoliko naš spomenuti hipotetski slučaj postane stvarni. Sama činjenica te ostvarivosti je veoma zabrinjavajuća.

Nisam stručnjak ustavnog prava, no kao pravnik rekao bih kako je za očekivati ustavne krize diljem svijeta, pa i gdje je ustanovljena trodioba vlasti, a gdje smo i mi svjedoci kako se iste te grane ne drže svojih ovlasti već polako, ali sigurno ulaze jedna u drugu.

Čak je i u Sjedinjenim Američkim Državama NRA (Nacionalna puškarska udruga) tužila guvernera Cuoma jer je na području New Yorka zabranio rad trgovinama oružja. Spomenuta udruga se u tužbi poziva na činjenicu kako je građanima suspendirano pravo da konzumiraju drugi amandman, a koji im omogućava posjedovanje oružja. Vidimo dakle, i tamo su zakoni postali jači od Ustava.

Preko noći su prava i sloboda postala puka slova na papiru, demokracije postale de facto diktature, pravne snage između pravnih akata su se u potpunosti izmiješale, a samo Pravo dovedeno do svojih granica svrhe postojanja. U diktaturama, Pravo ima jedino pravo na šutnju.

Što se tiče Europske unije, ni ona nije imuna na potencijalni pravni kaos. Sud Europske unije u suradnji sa sudovima država članica, osigurava primjenu i jednako tumačenje prava Europske unije. Znamo stanje u Mađarskoj, Češki sud je presudio kako su mjere njihove vlade diskiminatorske, u Hrvatskoj je sve u skladu sa pozitivnopravnim propisima… Da ne spominjem koliko će predmeta završiti na Europskom sudu za ljudska prava čija je zadaća, pojednostavljeno rečeno, osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Tko će, i kada, i hoće li uopće odgovarati, još nas čeka. Jedino što znamo je da greške vladajućih gotovo uvijek plate upravo njihovi građani za koje oni upravo „brinu“.

Za kraj, citirat ću stručnjaka predmetne tematike, ustavnog sudca Andreja Abramovića:

„O krizi se misli unaprijed, hladne glave, da bi se onda kad kriza nastupi, moglo vjerovati samome sebi i svojoj trijeznoj procjeni. Ne čini zajednici najbolje onaj koji traži prečace, već onaj koji održava puteve. Svi se stručnjaci slažu da će spas biti kad postignemo „imunitet krda“. Ali u svrhu postizanja tog cilja mi u međuvremenu krdo ne smijemo postati“.

Stjepan Matić