Potpis tradicionalno znači „rukom pisano ime ili, u slučaju da potpisnik ne može pisati, odgovarajući znak“. Jasno je da ta klasična definicija nije primjenjiva ni u jednom elektroničkom načinu komuniciranja. Ta je definicija preuzeta iz američke pravne doktrine i u potpunosti je primjenjiva u tradicionalnom shvaćanju potpisa u hrvatskom pravu. Naime, potpis ne definira niti jedan zakon i može se gotovo reći da je riječ o pravnom standardu čiji je sadržaj bio jedinstveno prihvaćen sve do pojave elektroničkog načina komuniciranja. Primjerice, Zakon o obveznim odnosima iz 1978. u članku 72. st. 1. pri određivanju kada je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu određuje da je ugovor sklopljen kada ispravu potpišu sve osobe koje se njime obvezuju, ali ne definira u čemu se sastoji potpisivanje ili potpis.

Očigledno je da nova, elektronička tehnologija komuniciranja u razmjeni elektroničkih pravno relevantnih poruka zahtijeva i prilagodbu sadržaja pravnih standarda njezinim potrebama i potrebama pravne prakse koja se razvija na toj tehnološkoj osnovi.